Planeta Zlombija
The story
A story about despair, and about individuals who are aware of the abyss created by the controlled world they are a product of, and who stay fixated on it. It is the very world that, for that same reason, drags them into it.
These individuals are deep in the abyss, digging deeper every day until it becomes their way of living, never realising how shallow and illusory that controlled doom world really is, the one that was made for them.
A reminder to look into their own power, abandon self-pity, and step into the light of the uncontrollable force of nature, ever present within themselves.
The song
0:00
0:00
Planeta Zlombija
Ej moj prijatelju, drugarice, rode, brate, sestro I dragi druže...
Da li ti spomenici po glavi kruže?
Da li radiš stvari za sebe,
Ili samo želiš da drugi džaraju na tebe?
Naravno i to je sve možda samo za sebe,
Kad pustiš da te neko u mozak neprestano jebe.
Onda kažeš: “Zaslužujem da se drogiram,
jer u ovom svetu mogu samo da se mumificiram i foliram!”
A ja kažem, pusti zombije sa planete Zlombije,
Neka se sa magičnim sandukom druže,
Jedinu realnost i spontanost u sebi ego kavezom rovare i guše,
Nek im na mozak ta promaja puše dok ne izduše.
Čak su i geometriju smislili, veličali, sagradili, pripremili i obradili,
Mnogo su bili vredni baš su se planski uradili.
U prošlosti su se isto tako sadili,
U budućnosti živeli, a u sadašnjosti vadili,
naravno ništa nisu videli al su se od svega pošteno ogradili.
Uvek zato direktno ti kažem, da te ne lažem,
Jer ako mažem tebe tada balsamujem samo sebe...
Prijatelju, drugarice, rode, brate, sestro i dragi druže,
Nek se te krvave ruže, kad su posečene sada na grobovima suše,
Izdigni se iz drame i pusti više to uže sa grane.
Jer vidim jasno kao i u sebi tragove magije prirode u tebi.
